U rubrici Predstavljamo upoznaćemo vas sa Bosancima i Hercegovcima koji danas žive i rade diljem svijeta. Prenijećemo vam čime se bave, njihova iskustva, njihove uspjehe, kao i izazove sa kojima se susreću u svom životu u iseljeništvu. Mnogi od njih su integrirani u lokalne zajednice, drugi su pak oslonjeni na druge Bosance i Hercegovce ili ljude iz zemalja bivše Jugoslavije koji žive u gradovima gdje su i sami situirani. Sigurno je da svi, u manjoj ili većoj mjeri, njeguju svoje bosanstvo i hercegovstvo iako su daleko od domovine i da, kao takvi, duh Bosne i Hercegovine udišu u sredine u kojima danas obitavaju.

Sonja Radan je rođena 1960. godine. Rođena je u Sarajevu, kao i njeni roditelji i generacije porodice Radan prije njih. U Sarajevu je odrasla i u njemu završila osnovnu školu i gimnaziju, te Akademiju likovnih umjetnosti.

U junu 1991. godine Sonja Radan imala je svoju samostalnu izložbu pod nazivom “Opčinjena mjesečinom” u Energoinvestovoj galeriji u Sarajevu. Veliku podršku joj je tada pružila likovna kritičarka, dramaturginja i pjesnikinja Ljubica Ostojić, kao i gradonačelnik Sarajeva, Muhamed Kreševljaković, koji je i otvorio izložbu. Izložba je trebala biti zatvorena u avgustu iste godine, ali to se nije desilo. Sonja je zajedno sa devetomjesečnom kćerkom i suprugom tog juna krenula put Pelješca i odmora, ali taj put ih je preko Grčke, Italije i Francuske odveo u London.
Svih 40 izloženih radova sa te izložbe više nije vidjela, kao ni Sarajevo, dugo nakon toga.

Odricanje od državljanstva – osjećaj izdajništva i izdanosti

U intervjuu sa novinarom Mišom Marićem, Radan je opisala svoje izbjegličko iskustvo. Tako je između ostalog navela:

“Moje misli su bile u Sarajevu, sa mojim dragima, koji su me svakim telefonskim razgovorom odgovarali od namjere da se vratimo. ‘A moja izložba, a moji đaci, škola, obaveze?’ – sve je palo u vodu kad smo kupili Europian sa naslovnom stranicom ‘Rat u Jugoslaviji se zahuktava’. Sa tri karte u jednom pravcu našli smo se oktobarskog popodneva na kišnim ulicama Londona. Ne bih sada da opisujem taj jad kroz koji smo prolazili, no samo jedan detalj – dan prije prvog Tarinog rođendana imali smo samo dvije funte u džepu, sobu plaćenu za još 7 dana i moju mapu sa 15-tak crteža. Još jednom me moj zanat spasio, Bojan je u jednoj galeriji uspio da dobije 150 funti za crtež. To su za mene bile najveće pare u životu. Mogli smo čak kupiti najmanju tortu sa jednom svijećom za Tarin prvi rođendan. I ne samo to, uspjeli smo nazvati i nekoliko brojeva iz govornice i ugovoriti susret sa predstavnikom Jevrejske svjetske organizacije koji su nam ponudili krov nad glavom i tri obroka dnevno. Uvijek ću im biti baskrajno zahvalna!
Krajem ’92. nam je rečeno da bi najbolje bilo da predamo jugoslovenski pasoš i da apliciramo za britansko državljanstvo. To je bio jedan od najtužnijih momenata u mom životu. Odreći se nečega što si bio 30 godina, bilo je neizmjerno tužno – osjećala sam se kao izdajnik i kao izdata”

Kako nam je rekla Radan, svog brata je 1992. godine uspjela izvući iz Sarajeva i prebaciti u London. Njeni roditelji su jevrejskim konvojem, na njeno insistiranje, iz Sarajeva došli u Beograd, odakle su trebali biti prebačeni u London. Sticajem okolnosti, bivaju zadržani u Beogradu i tamo njena majka umire, zbog tuge usljed razdvojenosti od porodice i za domom, prisjeća se Radan.

Posebno ističe da je njenim roditeljima u Beogradu a njoj u Londonu izuzetnu podršku pružila Svjetska jevrejska organizacija (World Jewish Relief). Za vrijeme njihovog boravka u Londonu, kada je već bilo očigledno da se ne mogu vratiti u Sarajevo, Svjetska jevrejska organizacija im je pomogla da apliciraju za izbjeglički status. Osim toga, dobili su i smještaj u njihovom prihvatilištu u Londonu, te tri obroka dnevno i novčani iznos od 100 funti sedmično. To je bilo ogromno olakšanje za njih, ističe Radan, jer su mogli preživjeti tako sa jednogodišnjim djetetom ali je osim toga mogla za taj novac i kupovati materijale za slikanje i nastaviti stvarati.

Svog oca je uspjela prebaciti u Sarajevo, čim se za to ukazala prilika. Iako je nekoliko mjeseci proveo i u Londonu, Radan ističe da on tu nije mogao zamisliti život i da je htio ostatak svog života da provede u rodnom gradu, njegovom Sarajevu. U Sarajevu je i proveo svoje posljednje dane i tu je sahranjen pored svojih roditelja, u njegovom Sarajevu, koje je, kako Radan sa žaljenjem kaže, sve manje ličilo na njegovo Sarajevo.

Između dvije kuće

Bosna za nju predstavlja njene korijene i njenu domovinu. Ide često i u sve druge krajeve bivše Jugoslavije ali naglašava da joj je Sarajevo posebno mjesto gdje puni baterije. U Sarajevo dolazi da posjeti prijatelje i grobove svojih roditelja. Dodaje da za svoj put iz Londona u Sarajevo kaže da ide kući, ali da se iz Sarajeva takođe vraća kući u London. Prava kuća je negdje između, kaže Radan, na distanci i od jednog i drugog svijeta, odakle se oba mogu jasnije vidjeti.

Danas u Bosni i Hercegovini živi nekoliko njenih rođaka, kao i mnogo prijatelja i sa njima je Radan u stalnom kontaktu. Na taj način i stiče uvid u dešavanja i stanje u Bosni i Hercegovini. Ističe da nije lako slušati o nezadovoljstvu i teškoćama sa kojima se susreću njeni prijatelji, ali i svi njeni sugrađani u Sarajevu i u BiH. Posebno njena generacija, koja, kako kaže, polako nestaje i sve se manje nada boljim vremenima. Njeni prijatelji se žale na korupciju, nepotizam, primitivizam i dodaje da svi oni koji to već nisu, nastoje svim silama da svoju djecu pošalju van Bosne i Hercegovine. Istovremeno, ona i drugi koji jesu ‘po svijetu’ pričaju o tome kako će stariti po nekim našim krajevima, ističe Radan.

“Zamisli da nema granica, da nema ničega zbog čega bi se ubijali i umirali, zamisli da nema religija i da svi ljudi žive u miru…”

Dodaje da je najveći problem u Bosni i Hercegovini osjećaj neravnopravnosti, veliko nepovjerenje u postojeće vodeće stranke, siromaštvo, nemoć da se nešto promjeni – da penzineri mogu da žive od svojih penzija a da mladi dobiju poslove i žive od svojih plata. Smatra da se ljudi dijele samo na dobre i loše, a kada su u BiH dobri onda nema boljih a kada su loši onda nema gorih. Kaže nam i da joj, kada razmišlja o situaciji u BiH, pada na pamet pjesma od John Lennona – Imagine (Zamisli):
Zamisli da nema granica, da nema ničega zbog čega bi se ubijali i umirali, zamisli da nema religija i da svi ljudi žive u miru. Zamisli da nema posjeda, da nema potrebe za pohlepom da nema gladnih. Zamisli da vlada bratstvo čovjeka.
Ovo je moj prijedlog da se volimo i poštujemo te da na taj način počnemo rješavati probleme u Bosni. I da završim sa Lenonom: Možda ćete reći da sam sanjar, ali nisam jedini i nadam se da ćeš nam se jednog dana pridružiti te da će svijet biti jedan i jednak za sve

London, grad koji vibrira različitostima

Njeni prijatelji i poznanici porijeklom iz BiH, sada u Velikoj Britaniji, odnosno u Londonu, nemaju nikakvih problema integrirati se u lokalnu zajednicu, navodi Radan. Dodaje da je većina od njih koji su došli u London visoko obrazovana i skoro svi rade poslove za koje su se i školovali i koje bi radili i u Bosni i Hercegovini. Samo je razlika u tome što u Londonu mogu živjeti dobro od tih poslova, ističe Radan. Poznat joj je samo jedan slučaj – dvojice braće iz BiH koji su doktori medicine, ali budući da nisu položili državni ispit, ne mogu raditi kao ljekari, pa su stoga otvorili automehaničarsku radnju u Londonu. Sada većina Sarajlija u Londonu, njima ide na servis vozila i čašicu i razgovor.
Dodaje da je, što se tiče druženja, njena kuća otvorena za sve i da već godinama organizuje prvomajsku feštu na kojoj je uvijek puno ljudi, tradicionalnih jela koja kao prilog donose prijatelji i komšije, te pjesme, veselja, neozbiljnih ali i jako ozbiljnih razgovora.

London je grad u kojem se sami Londončani ponose mnoštvom kultura i običaja, kaže Radan. U Londonu je nacionalno jelo indijski curry, najveći karnerval Londona potiče s Kariba, umjetnost koja je trenutno na najvišoj cijeni jest umjetnost Azije, odnosno Koreje, indijski Divali je dan svjetlosti kada je Wembley obasjan kao na Božić. Dodaje da jako voli London jer vibrira svojim različitostima, grad na čijim ulicama se mogu vidjeti ljudi svih rasa, nacija, religija, grad pun šarenila, grad seksualnih sloboda, tolerancije, grad u kojem se ne možete osjećati strancem jer je tako puno stanovnika Londona došlo sa raznih strana svijeta. Tako se npr. u Brentu, kvartu u kojem Radan živi, govori oko 160 jezika!
Ipak, kako kaže, prije Brexita London je bio dostupan svakome, a šta će ove promjene donjeti, vrijeme će pokazati. Ima tu i malo engleske arogancije koja ne dozvoljava da neko drugi upravlja brodom osim njih, iako je očito da premijer baš i nije dobar kapetan, zaključuje Radan.

Jezik kao bogatstvo

Radan nam dalje govori da su djeca naših ljudi već postali ‘Englezi’ i imaju manju potrebu da se druže sa našim ljudima samo radi jezika i geografske pripadnosti. Ipak, smatra da je žalosno što sve manje govore naš jezik, za šta ona ne vidi razloga. Naš jezik smatra bogtstvom i prednošću u svakom pogledu. Kaže nam u šali da je svog dugogodišnjeg partnera natjerala da uči naš jezik. On je to naravno sam htio i zaista uživa u učenju našeg jezika i naši ljudi kažu da zvuči kao Bosanac sa engleskim akcentom, navodi Radan.


Njena kćerka Tara je završila istoriju religija na SOAS univerzitetu u Londonu i ne živi više sa njom. Partner s kojim djeli život posljednjih 25 godina je novinar Nick Lipley, koji još uvijek uči naš jezik i svakom prilikom otkriva čari naše domovine, kaže nam Radan. Navodi i da je Nick, nakon što je čuo priču njene prijateljice Nine o porijeklu njene porodice Aždajić bio toliko pod dojmom da je napisao o tome ep ‘Kovač i bik’, za koji je Radan uradila ilustracije, uz pomoć Dubravke Cucić, grafičkog dizajnera. Prvo izvođenje upriličeno je u Ambasadi BiH u Londonu.


Radan ističe i svoju dobru saradnju sa Ambasadom BiH u Londonu i posebno naglašava koliko cijeni trenutnog ambasadora Vanju Filipovića zbog njegove iskrenosti i predanosti radu. Prisjeća se svoje izložbe pod nazivom ‘Sjećanje drveta’ koja je upriličena 6. marta 2020. godine u vrijeme početka pandemije i zbog toga zabilježila slabu posjećenost jer su ljudi bili u strahu od virusa i izbjegavali su okupljanja. Ipak, usprkos okolnostima, izložbu je posjetio ambasador Filipović i sa velikom pažnjom i zanimanjem pogledao izložene radove, ističe Radan. Izložba je zatvorena dan nakon otvaranja, ali će biti ponovo upriličena uskoro.

Predstavljala je BiH na jednoj od najznačajnijih svjetskih izložbi, o tome snimljen i dokumentarac

Za razliku od te, zbog pandemije neostvarene u potpunosti izložbe, ciklus ‘Sjećanje drveta’ je 2018. godine u londonskoj Saatchi galeriji, jednoj od najznačajnijih svjetskih galerija za modernu umjetnost, pobrao simpatije i publike i žirija. Na tom natječaju su učestvovali umjetnici iz Kine, Japana, Koreje, Njemačke, Francuske, Danske, Italije, Nigerije i brojnih drugih zemalja, ali je zahvaljujući Radan, i Bosna i Hercegovina imala svog predstavnika, za koju je žiri istakao da je najveće osvježenje cjelokupne izložbe.

Učešće Radan u StArt izložbi u Saatchi galeriji inspirisalo je režisera Zlatka Ivaniševića da napravi dokumentarni film o Radan i njenom umjetničkom radu. Film je sniman tri dana u Saatchi galeriji i na filmu su radili snimatelj Ivan Marević, te kompozitor Dado Džihan.

Istaknuto učešće je ostvarila i na izložbi ‘Mediterraneo’, koja je 24. januara održana u Italijanskom kulturnom institutu u Londonu. Na izložbi je izlagalo 42 umjetnika iz mediteranskih zemalja i Radan je veoma zapaženo, kako kaže – sa ponosom predstavljala svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu.

Posebno želi da spomene svoju samostalnu izložbu iz aprila 2006. godine, koja je upriličena u galeriji Salon, čiji su vlasnici Semir Cerić i Haris Dervović, ugledni galeristi, porijeklom iz Banja Luke. Izložen je cjelokupni opus njenog dotadašnjeg rada. Pored brojnih kolega sa Akademije, kolekcionara i drugih posjetilaca, tom prilikom na izložbi je bio prisutan i njen otac. To je bio njegov prvi a i posljednji put da je prisustvovao izložbi i zbog toga ta izložba ima veliku važnost za Radan. Istovremeno, jako žali zbog činjenice da njena majka nije bila na toj izložbi, koja je snažno podržavala Radan u njenom radu.

Radove posvetila i ženama koje su ognjišta napuštala zbog boljeg života

Radan nam kaže da je jedno vrijeme okupirala misao o ženama u njenoj porodici, kao i mnogim ženama, majkama, bakama koje su napustile svoja ognjišta u portazi za nekim boljim životom.

“To je pogotovo postalo dominantno kada sam kao izbjeglica 1991 dospjela u Englesku. Trebalo mi je nekoliko godina da napravim ciklus slika pod nazivom ‘Žena u znaku žudnje’, koji sam prvi put izložila u mom rodnom Sarajevu, 2012. godine. Na poziv Jevrejske Opštine i zalaganje velikog poznavaoca umjetnosti, dramaturga, pjesnikinje, moje mentorice i prijateljice, pokojne Ljubice Ostojić , izložba je ugledala svjetlo dana u galeriji Novi Hram u Sarajevu a poslije toga obišla je neke gradove Evrope kao i glavne gradove bivše Jugoslavije. Svaki moj ciklus slika istodobno je priča o mom životu, autorefleksija vlastitih žudnji i stradanja”, navodi Radan.

Tako i u ciklusu ‘Žena u znaku žudnje’, centralno mjesto ima žena, koja iznalazi i utvrđuje vlastiti identitet tokom životnh razdoblja. Radan nam prenosi i riječi Ljubice Ostojić o ciklusu – ‘Ono što ih povezuje u ogromnu obitelji pretkinja, majki, kćeri, potomkinja, jeste ŽUDNJA. Vječna i silna ženska žudnja, kao kreativni i aktivni princip i razlog bivanja’.

Radan nam govori da voli sve vrste umjetnosti. Umjetnost smatra pokretačem svega lijepog. Muzika koju sluša, pozorišne predstave, mjuzkli ili filmovi koje je gledala, nerijetko su inspiracija u njenom stvaranju. Inspiraciju doživljava kao čudo koje nikada ne znamo odakle će se pojaviti. Ali kad se pojavi, onda u potpunosti zaokupira njen svijet, kaže Radan.

“Moj pristup slikarstvu se konstantno mijenja, kao i moj život. Kako i zašto nešto slikamo nekad se čak ne može objasniti, ali eto događa se, te mi koji to radimo, imamo stalnu potrebu za time i nema više načina da odustanemo, to je dio života kojim živimo”, kaže nam Radan.


Uključena je u antologiju pod nazivom Svjetionici (2017), koja sadrži profile najpoznatijih bosanskohercegovačkih umjetnika koji sada žive širom svijeta.

Član je Udruženja Likovnih umjetnika BiH od 2012. godine i redovno sa svojim radovima učestvuje na revijalnoj Šestoaprilskoj izložbi u Colegijum Artisticumu. Ove godine postala je i član Galerije primjenjenih umjetnosti BiH u kojoj ima nekoliko radova i profesionalnu saradnju sa odborom udruženja.

Motiviše i londonske prijatelje na pomoć za nezbrinutu djecu u BiH

No Radan svoj rad ne ograničava samo na umjetnost. Istovremeno se bavi i humanitarnim radom i aktivno je učestvovala, ali isto tako i 7 godina organizirala sakupljanje pomoći Domu za nezbrinutu djecu Bjelave. Ističe da je akcija bila jako dobro primljena među BiH državljanima ali da su uspjeli animirati i sve londonske prijatelje koji su velikodušno pomogli tu humanitarnu akciju. Prikupljenim novcem su nabavili mnoge stvari u Domu, poput novih posteljina i madraca, tepiha, kauča, tapaciran je namještaj u dječijim igraonama, nabavljena mašina za veš, nekoliko kompjutera i mobilnih telefona za najbolje učenike, ističe Radan. Dodaje da je svake godine dolazila u Dom i lično obavljala kupovine i da je imala odličnu saradnju sa direktorom Saudinom Đurđevićem i osobljem Doma.

Pored toga, Radan nam navodi da od 2012. godine redovno u Počitelju sa Zlatanom Smajlovićem i Ginom Landor drži Ljetnu školu slikanja. U toj školi okupljaju djecu tog područja i likovnim obrazovanjem pokušavaju pokazati i dokazati da umjetnost nema granica i da nacije i religije ne treba da budu prepreka da se djeca druže i da pokažu svoju kreativnost.

Sa ponosom se prisjeća kako je, nakon završetka jedne ljetne škole, jedna siromašna majka zamolila da dođe i naredne godine, te da je spremana da od svoje plate od 200KM izdvoji 50KM da bi se škola nastavila. Radan ističe kako je do suza bila ganuta tim velikodušnim gestom, kako kaže, ‘malog’ čovjeka.

Ističe da je slobodni umjetnik i da nikada nije prestala da slika i izlaže gdje god i kad god je za to imala priliku. Navodi da je nekada u prostorijama Jevrejskog kluba podučavala djecu slikanju. Poslije je završila kurs za Art Terapeuta ili terapiju slikanjem i počela je raditi sa sa ženama s mentalnim oboljenjima u dobi od 50 do 100 godina za organizaciju Brent Mind.

Međutim, prilike u Velikoj Britaniji su se promijenile i vlada je povukla sva sredstva i pomoć za većinu humanitarnih organizacija. Kaže da joj je bilo žao jer su te žene izgubile jednu od rijetkih razonodu u svom životu.

“Vezale smo se – ne samo one za mene, nego i ja za njih, te sam nastavila da radim volonterski jer sam vidjela da im je slikanje i druženje pomagalo da zaborave na godine i bolesti”, ističe Radan.

Radan se nada da će uvijek i sama da bude dovoljno zdrava da nastavi da slika i stvara. Želi da ostvari izložbe koje zbog pandemije nije bila u mogućnosti ostvariti. Posebno novu seriju slika ‘Majke i kćerke’ sa temom bezgranične ljubavi između majki i njihovih kćerki i strahu za vrijeme lockdown-a.

Vraćanje domovini izložbama

U međuvremenu, Sonja Radan ima već pripremljenu izložbu, koja će biti otvorena 17. decembra u Ambasadi Bosne i Hercegovine u Londonu. Izložba nosi naziv ‘Mojih prvih 30 godina u Londonu’.


Takođe, želi da sa djecom radi na projektu zaštite okoliša. Njeni prijatelji i poznanici već odavno imaju zadatak da skupljaju i čuvaju plastične boce od kojih će napraviti veliku skulpturu Plastikosaurusa, čije ime, vjeruje, već puno kazuje.

“Voljela bih da to bude u Sarajevu”, kaže Radan.

Želja, o kojoj je i Mišo Marić već pisao:

“Slika Sonja s burnom ljudskom i slikarskom prošlošću u bojama koje imaju nečeg proljetnjeg. Slika s dubokim temparamentnom, zavičajnom čulnošću i snagom doživljaja, često s melanholijom. Majstorstvo treperi nad njenim slikama kao da ih je nešto svijetlo i praiskonsko pomilovalo davnom mjesečinom. 
Njeno slikarstvo nije više samo umjetnički posao već tajanstvena posljedica življenja procvala u bojama jedne lijepe i nesretne zemlje.
Kojoj se, bar izložbama, želi vratiti”


Sonja – Nedžad Begović
Damin Gambit
Website
Facebook
Instagram

Ukoliko želite da i vi budete ovdje predstavljeni – kontaktirajte nas
Share:
  • 321
    Shares

Leave a Reply